Policajci duša
Džejms Salis
Već četvrti dan radim u patrioli.zatekao sam se u Ist Vilidžu baš u trenutku kad je neki motociklista doživeo udes.
Kao što je i uobičajeno u takvim prilikama,još ništa nije bilo izvesno,bar ne do kraja.Samo su postojale šanse.
Nesreća se dogodila ispred knjižare i tako sam,prilazeći gomili sveta koja se okupljala,u izlogu primetio naslov - "Isterivač đavola".
Kako se dogodio udes?Mlad čovek,vozeći svoju "hondu",u punoj brzini udario je u "ševrolet" za čijim je volanom sedela starija dama.
-Pokušala sam da skrenem udesno,verujte da sam pokušala da mu se sklonim s puta...-žena je histerično plakala objašnjavajući policajcima šta se dogodilo.
Odmah sam pomislio da tom mladiću nema spasa.Video sam kako su mu noge neprirodno savojene,iz grudi je liptila krv, jedno oko nije se ni videlo.
On je stajao i gledao u svoje telo.
Jednim pogledom odmerio sam mu auru i rekao,što sam obazrijive mogao:
-Druškane,žao mi je,ali ne vredi.Idemo!
U prvi mah nije me čuo.Na to sam već bio naviknut.Svima je uvek izuzeztno teško da se pomire sa činjenicom da odlaze. Upravo iz tih razloga i osnovali smo "trauma centar" u kojima najteže kandidate polako uvodimo u novi svet.
Po ko zna koji put prisećao sam se uputstva iz našeg priručnika.U trenutku odlaska(ili rastanka,ako vam se tako više sviđa), treba im dati vremena.Bar nekoliko minuta.
Za divno čudo ,mladić me je ipak brzo primetio.Shvatio sam da ne samo da je čuo šta sam mu rekao,već je dobro znao i razlog mog prisustva.
-Čekaj malo,čoveče!- odgovorio mi je Broj Petnaest.-Nisam ja još za tebe.Sigurno si se prevario.
-Ne želim da ti držim predavanja,ali teško da ti možeš da odlučiš ko je u pravu.Uostalom,kad si već tako nedokazan, objasnit ću ti.očigledno je da ti je aura oštećena.To znači - ideš sa mnom.
Već sam video kako moje kolege dobijaju još jednu pristupnicu sa oznakom "Hitno".Ništa čudno,sve te pristupnice ionako uvek nose istu oznaku.
Izvadio sam iz džepa posebnu spravu koju sam,za svaki slučaj,prineo što bliže Broju Petnaest.Na vrhu se nalazilo nekoliko metalnih listića koji su,da budem sasvim iskren,i dalje lako podrhtavali.Ali,znao sam da će se brzo umiriti.
Držeći spravicu,pomno sam odmeravao kandidata.Po njegovom odlučnom izrazu shvatio sam ovog puta naleteo na tvrd orah.Taj se neće tako lako predati.
-Moraš još jednom da proveriš,čoveče!- Broj Petnaest kao da me je izazivao.-Ne smeš da pogrešiš.I sam znaš da zbog toga možeš da snosiš posledice.
Znao sam da ću imati teškoća sa tim mladićem,ali da će biti još i drzak,to nisam očekivao.Tako nešto još nisam doživeo. Zar meni neko da preti?
-I nemoj da me dodiruješ!- viknuo je na mene kad sam pokušao da mu stavim ruku na vrat.
-Đavola neću!- nastojao sam da mu ne pokažem svoju zbunjenost.
Unezvereno je gledao okolo.Videlo se da pokušava da odloži trenutak odlaska i da grozničavo smišlja kako da mi se suprostavi.
A vreme je isticalo.Obično se sve mnogo brže završavalo.
-Hej,čoveče...-lice mu se ozarilo.-Pa ti si zaboravio da mi pročitaš prava.
Taman sam zaustio da mu obrusim i okončam tu mučnu situaciju.On se pojavio.
Stajao je po strani,udaljen od gomile okupljenog sveta.Bio je u belom,lanenom odelu.Po odeći sam već znao da je to neko sa znatno većim iskustvom od mog.
Tek tada sam rešio da ne odustanem.Ako treba,bio sam spreman i da se pogađam.Zar bitku da predam bez borbe?moji pretpostavljeni nikad mi to ne bi oprostili.
-Sačekaj malo - rekao sam tvrdoglavku uputivši se prema detektivu u belom.
-Egan - predstavio sam se.-četrnaesti okrug.
-Mekbejn,87.
-Pa,šta misliš?- postavio sam pitanje mrzeći sebe što s njim uopšte moram da imam posla.
-Hmm - značajno me je pogledao,a potom se okrenuo prema izlogu knjižare.-Da li si pročitao onu knjigu?
-Koju knjigu?- pravio sam se nevešt mada sam vrlo dobro znao na koju je knjigu mislio.
-Obojica dobro znamo o čemu pričam - gledao me je zagonetno dajući mi do znanja da možda i misli može da mi čita.-Prokleto dobra knjiga!
Izvadio je maramicu iz džepa i istresao nos.Ništa novo.Bila je zima a oni,za razliku od nas,izuzetno teško podnose hladnoću.
-Pa,šta misliš?- ne znajući šta da kažem,ponovio sam pitanje.
-Hmm...- gledao je u pravcu kandidata.-Aura mu je očigledno dosta oštećena.
-Očigledno - ponovio sam ono što je rekao.Mislio sam na šta cilja.
-Samo,to i ti dobro znaš,postoje slučajevi kada i sa vama uspevamo da se nagodimo.
-Slažem se,ali kad već potežemo pravne začkoljice,za to treba da se steknu posebni uslovi - ovim je trebalo da ga pokolebam,ali nisam uspeo.
I dalje nije gledao mene već kandidata.promrmljao je da se ne razmećem znanjem o pravilniku kad i sam znam da nisam poštovao ono osnovno - kandidatu nisam pročitao njegova prava.Za takav propust mogu da odgovaram.
Bilo mi je sve nelagodnije jer je,nažalost,bio u pravu.Šta li će to značiti za moju buduću karjeru,pitao sam se pekući se na vatri.
-Znaš šta?- konačno me je pogledao u oči.Ipak sam rešio da vam ga prepustim.Mi ionako imamo znatno manje prostora od vas,ali...
Presrećan što sam izašao kao pobednik,samo što nisam poskočio od sreće.Hteo sam da povičem "Moj je,moj je!",ali sam se uzdržao.Pravilnik je propisivao određeno,dostojastveno,ponašanje u takvim prilikama.
...nisam ispunio kvotu za ovu nedelju - nastavio je cinično.Shvatio sam da me je namerno pustio da se radujem pre vremena.-Još nešto ću ti reći.Sledećeg meseca trebalo bi da me unaprede.
Nikad neću saznati da li je ovo poslednje bilo tačno.Međutim,iako smo bili na potpuno suprotnim stranama,imali smo prećutan ugovor o fer borbi.Ako je u pitanju bilo unapređenje,morao sam da popustim bez obzira na to kakve ću posledice snositi.
-Tvoj je,u redu.
Kad sam ovo izgovorio,ma koliko nevoljno,osetio sam olakšanje.Ta mučna situacija bila je završena.
Iz džepa je izvadio istu spravicu kao moja,odšetao do kandidata i prineo je njegovom licu.Lisztići su zaigrali.
-Prokleto dobro učinjen posao - učinilo mi se da je rekao.
A ja?Završio sam u pisarnici.Šta mogu.Od mene se ipak ne očekuje da oteram sve dođavola,zar ne?